Zato što te volim.

21.01.2014.

Vratis licu mom tu besmrtnu lepotu lutke..

Za ovo vrijeme otkad on i ja zajedno disemo punim plucima, prezivjeli smo mnogo toga. Od onog dana kada je ranjen nista nije bilo isto - bilo je bolje. Nikad nisam vjerovala da se u zlu moze naci dobro, ali eto, zivot mi je tog drugog septembra dokazao da iz loseg ipak moze da se rodi nesto dobro. I rodilo se. Nasa ljubav je ojacala, postala imuna na sibanja i vjetrove. I dan danas, kada pricam o tome, mogu da se zakunem u sve sto imam da nikada ne bismo bili to sto jesmo danas da me tog dana nisu nazvali iz hitne pomoci.
Tog dana citav svijet se okrenuo naopacke, i i dalje se sjecam svake sekunde, svake rijeci, svake suze. Sjecam se da sam klecala pored njegovog kreveta u maloj sobici zelenih zidova i tiho, vise za sebe, nego za njega saputala 'bit se sve dobro' i stiskala njegovu saku.
Dani koji su uslijedili nakon toga bili su dani agonije, ali svaka ta agonija znacila je novo zblizavanje, i nakon mnogo dana provedenih u krevetu, uspjeli smo ponovo da stanemo na noge, zapravo on se vise oslanjao na mene, i bila sam sretna zbog toga, jer sam konacno ja postala neciji oslonac.
Kako je vrijeme teklo, poceli smo da se oslanjamo jedno na drugo, poceli smo da vjerujemo da cemo uspjet i da tezimo ka tome...

Danas smo tu gdje jesmo. Koliko god pretenciozno i mozda pomalo narcisoidno zvucalo ovo od mene, sumnjam da postoji par koji se vise voli. Sumnjam da postoje na svijetu jos dvije osobe poput nas.
Sada kada se osvrcem na sve sto je iza nas, sto je bilo i sto jeste, ne mogu a da oci ne napunim onim suzama radosnicama. Onim suzicama kada vidis koliko je put iza tebe bio trnovit, a onda se na usnama nacrta najsiri osmijeh na cijelom svijetu, jer znas da sve ste prezivjeli.

Hvala Bogu na svakom danu provedenom s njim. Na svakom osmijehu i svakom toplom zagrljaju. Moj zivot ne bi imao smisla bez njega u njemu.

29.12.2013.

Ne bojim se ni života, ni ljudi..

Posto nisam pisala nekih 100 godina, i vec sam poprilicno sigurna da su ovdje svi zaboravili ko je Neukrotiva, danas sam bas odlucila da napisem neki novogodisnji post za koji se nadam da nece biti otrcan i ofucan.

One price 'nova godina - novi zivot' sam davno prevazisla i cisto sumnjam da nova godina zaista znaci novi zivot. Nova godina je samo to - nova, najnovija godina, ali stari datumi, sa izmjenjenom zadnjom brojkom. Stari datumi, stari prijatelji, stara ljubav i stare zivotne navike.

Osjecam se kao da starim, ili sam samo zaljubljena, ne bih znala odgovor..
Kad se osvrnem na protekle proslave novih godina, uvijek su bile u znaku stiklica, haljinica, sljokica i crvenih karmina, a ove godine, nova godina je u znaku njega. Ovu novu godinu cu docekati u njegovom narucju, u njegovoj toploj sobici, u plisanoj rozoj pidzami, i crvenom cipkastom vesu.
Odbila sam sve pozive na bilo kakva veselja, slavlja i derneke u gradu, i izabrala onu mirnu, jednostavnu, a opet tako savrsenu varijantu - on i ja. Sami.

Necu se osvratati na proteklu godinu, jer volim proslost ostaviti tamo gdje pripada - iza sebe, ali moram se osvrnuti na sve sto se dogodilo, a bilo je od velikog znacaja za mene i moj dalji tok zivota.
Upoznala sam, na moju ogromnu srecu i zadovoljstvo, svoju srodnu dusu. Onu koja se nadje samo jednom u zivotu, onu dusu za koju se drzite kao sa posljednju grancicu spasa.
Upoznala sam jedan sasvim novi svijet - svijet koji mi je on pokazao. Na prvi pogled tmuran, divlji i surov, ali u sustini toliko predivan zivot. Tim zivotom zivimo vec nekoliko mjeseci.
Ova godina pruzila mi je najvecu zivotnu ljubav i najljepsi rodjendanski poklon.
Pruzila nam je priliku da se volimo, da prezivimo svaku nesrecu koja nam se desi, da se svakim danom nadamo, da prebolimo razocarenja koja nam zivot svakodnevno nanosi na nas put.

Na kraju, hocu da se zahvalim toj dvijehiljadetrinaestoj godini na tome sto mi je dala sansu da volim, ali i sto me naucila mnogim zivotnim lekcijama.

Neke posebne zelje nemam. Zelim samo da se uvijek volimo ovako, da zivimo sretno i ispunjeno i radujemo se svakom novom danu, a najvise od svega zelim da sljedece godine, u ovo vrijeme, u narucju drzim bice koje ce krunisati nasu ljubav na najljepsi moguci nacin.

Nek vam je sretno!

07.10.2013.

Da je vazno samo ono sto se ne da kupiti..


Volim ga i voli me, i ne znam sta jos mogu da pozelim i od Boga zatrazim.
Ispunjava me u svakom segmentu mog bica  i tijela, i ponekad se zapitam cime sam zasluzila ovakvog muskarca pored sebe. Onog ko me cuva i pazi kao zjenicu svog oka, onog ko me brani pred svima, i onog ko bi ubio zbog mene.
Kaze mi da sam njegova svetinja, kaze mi da me voli i da bi odrao kozu onome ko mi nazao ucini. On ne zna da je i on moja svetinja, i da bi citav moj zivot izgubio smisao kad bih izgubila njega. Ne zna da bi mi dani bili glupi i prazni i da ne bih znala funkcionisati bez njega. On to ne zna, jer mu ja to nikada nisam rekla. Zna da ga volim. On to zna, i ja mu to ne trebam govoriti. On to vidi svaki put kad me pogleda u oci, svaki put kad mu se osmijehnem i svaki put kad ga dodirnem.
Sad znam da je on moja srodna dusa i da srodnije nemam. Pozelim u momentima da citav zivot provedem s njim, da mu rodim djecu i da zivimo negdje na moru, i da onako sijedi sijedimo na terasi, pusimo, pijemo kafu i smijemo se, dok djeca veselo trckaraju oko nas.
Tu sliku nas dvoje u glavi nosim gdje god da krenem. I onda kad smo bili hiljadama kilometara daleko, ja sam tu sliku imala u ocima, i svaku noc pred spavanje mislila sam samo o njemu i prizeljkivala njegov pogled, zagrljaj i dodir.
Nas odnos nije savrsen. Mnogo puta se ja znam izvikati na njega bez nekog pretjeranog razloga.
Znam mu napraviti scenu na sred ulice, i okrenuti se hladno od njega i poci u suprotnom pravcu. I on zaista u tom trenutku misli da ja jesam hladna, ali nisam. On ne zna da se u meni sve lomi, i da se ponovo sastavi kad krene za mnom i uhvati me za ruku.

Moje srce je s njim gdje god da ode.
I oni nasi najljepsi momenti se ne mogu rijecima opisati, i novcem se ne mogu platiti. Nikada i nikako.
I volim ga zato sto zna svaki pedalj mene i zato sto zna sta mislim i u kojem momentu, samo kad me pogleda u oci. Mi znamo pricati ocima.
Volim ga jer me zna zagrliti i jer suti sa mnom kad ja placem. A to mi je najveca utjeha.
I volim ga iz prostog razloga sto je uvijek tu za mene, u bilo koje doba dana ili noci.

Sve je lakse i bolje kad si zaljubljen. Mozes zivjeti u supi i jesti komadice hljeba za dorucak, ali sve je mnogo jednostavnije kad si zaljubljen i kad volis. I zaista jeste. Nikad se u zivotu nisam osjecala spokojnije i sretnije sto imam nekoga ko je uz mene svim svojim bicem i ko mi je najveca moguca podrska za sve sto radim.

Ljubav koja ne zna za uslove, vera s kojom zaspis i budis se, nada koja poslednja umire..

24.09.2013.

Sa tobom bilo gde..

Koliko dugo nisam pisala, ne znam ni sama.
Kad bih vam mogla opisati koliku kolicinu srece, euforije i uzbudjenja nosim u sebi, ne bih mogla, a ionako bi malo ko shvatio to stanje svijesti i besvjesti, to stanje delirija i ludosti.

Citav moj zivot se u proteklom periodu okrenuo za tristo osamdeset stepeni.
Dozivjela sam toliko lijepih uspomena koje cu pamtiti dok god sam ziva i dok god disem.
Posjetila sam Barcelonu, Veneciju, Veronu, posjetila sam San Remo, Kan, Nicu i moju najvecu zivotnu zelju - Monako, Monte Karlo. Onog momenta kad sam krocila na tlo tog grada pocela sam da vristim. Zelja koja je tinjala u meni godinama, otkada sam prvi put cula za taj strasni, bogataski gradic je napokon bila ostvarena. Bilo je nesto poput sna, ali sam istovremeno ubjedjivala sebe da je java i da sam zaista tu. Da zaista gledam i stojim ispred jedne od najjacih i najvecih kockarnica na svijetu.

Svi ti dani provedeni u tim gradovima koji i nakon toliko godina posjeduju pravu, iskonsku ljepotu bili su prelijepi, ali i tuzni, jer biti 2500 kilometara odvojen od najomiljenije i najvoljenije osobe bilo je tesko, ali smo prevazisli to. Srcem zajedno, tijelima odvojeno kilometrima.

Kad bih vam govorila o njemu, opet sumnjam da bih mogla pronaci sve rijeci koje ga opisuju, jer rijeci koje bi njega opisale postoje samo na nekom izvanzemaljskom jeziku, koji meni nije poznat.
Rekla bih samo da je savrsen i moj. Onima koji su zaljubljeni, znaju da je to dovoljno i previse da se kaze o voljenoj osobi, ali meni ipak i dalje djavo ne da mira, pa moram reci koliko me cuva i pazi i koliko me drzi kao malo vode na dlanu. Trpi sve moje sitne bubice, i voli me i onda kad sam ljuta, bijesna, nasmijana i sretna. Voli me i kad sam u stiklama, sa svim sjenama i svim mogucim nacinima da se izvuce tus, ali me voli i kada mu pokucam na vrata u sivoj nike trenerci i tenama, bez sminke, samo sto sam ustala. I volim to sto mi je tako blizu. Sto ne trebam preci ni tri koraka, i eto me na njegovom pragu, u njegovoj kuci. I volim to sto me njegova majka pazi kao da sam njena vlastita kcerka, i obozavam sto sa njegovom mladjom sestrom pricam kao sa odraslom osobom i dajem joj savjete koji ce joj nekad mozda pomoci.
Obozavam kad lezimo u njegovoj maloj sobi, na tom ogromnom bracnom krevetu i pricamo o nekim sasvim nebitnim i glupim stvarima, i naprosto obozavam kad me privije sebi, a onda se u sekundi nadje iznad mene, polako mi skidajuci preostalu odjecu na meni.
I presimpaticne mi budu ogrebotine od mojih noktiju na njegovim ledjima. I bude mi divno kada se nakon toga ja sklupcam uz njega i kada skupa u tisini zapalimo cigaretu, bez suvsnih rijeci i suvisnih pitanja. 'Bila si dobra.' , 'Aha, pa znam da sam bila, i ti si.' - mi to ne moramo govoriti, mi to osjecamo. Mi to znamo. I znamo se voljeti. Onako kako se malo ko voli. Znamo se svadjati i vristati jedno na drugo, a onda na kraju opet reci ono duboko i iskreno volim te.

Na kraju svega ovoga, imam duznost i potrebu da vam kazem, da me je jucer vjerio i da od jucer vise nisam samo njegova djevojka, vec sam jucer, nekad u ova doba postala njegova vjerenica i dobila prelijepi prsten kojeg ne prestajem gledati.
I opet mi krecu suze radosnice i ne mogu da ih zaustavim. Ne znam.
Volim ga!

04.09.2013.

Da mešam suze i smeh.

Da volim svaku njegovu manu i vrlinu.
Svaki oziljak i posjekotinu na njegovom tijelu, i svaki osmijeh upucen meni.
Svaku tetovazu koja je posvecena mami i sestri, ali i da volim svaku tetovazu koja ce mozda u buducnosti biti posvecena meni.
Da budem uz njega i  u dobru i u zlu.
Da sjedim pored njegovog kreveta i nijemo ga posmatram, trazeci rijeci, a on da me samo miluje po licu i govori "bit ce sve dobro."
Taj dan, taj grozni, odvratni dan kada su mi javili da dodjem na CUM, jer je moj momak izboden, imala sam osjecaj kao da se nebo srusilo na mene. I kada sam ga vidjela, drhtala sam cijelim svojim tijelom. Znala sam da je dobro i da ce biti dobro, ali sam drhtala.
Dok sam sjedila pored njegovog jastuka i posmatrala ga, shvatila sam da prema tom covjeku osjecam mnogo vise od prolazne zaljubljenosti. Bilo je to nesto puno dublje, puno vece.

I onda kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da ovo zaista nesto znaci.
Prezivjeli smo nesrecu, ogromnu nesrecu koja nas je zadesila i izasli smo iz te bitke kao pobjednici, i onda sam shvatila da mi u zivotu ne treba apsolutno nista osim njega.
I da ne bih ni hiljadu Sanco Pansi mijenjala za njega, i da je zaista nakon mnogo mjeseci mraka i nostalgije jedini uspio da unese svjetlo. I da me voli. I hvala mu. Hvala mu sto ponovo u stomaku osjecam leptirice na spomen necijeg imena. I da zaista pretrnem kad me dotakne. I da zaista molim i bogove i vragove ako mogu vrijeme da zaustave.

Mili, prezivjeli smo ovo, prezivjet cemo apsolutno svaku oluju koja nas u buducnosti zadesi.
Lave moj, najjaci, najbolji, najdrazi!


Stariji postovi


Powered by Blogger.ba